„Enkel” („Unuk”) dugometražni dokumentarni film novinara Aleksandra Reljića, u produkciji RTV, govori o putovanju u prošlost i sadašnjici ophrvanoj sveprisutnim rađanjem novih pokreta ekstremne desnice i onih koji relativizuju zločine iz Drugog svjetskog rata i Holokausta. Novosadska premijera filma „Enkel” ostavila je publiku bez daha, kada se pred njom na dugoj traci odmotavala priča o susretu Rajnera Hesa, unuka glavnokomandujućeg zapovjednika logora Aušvic Rudolfa Hesa, i Eve Mozes Kor, zatočenice ovog nacističkog logora smrt. Njihova životna priča se kasnije prepliće do familijarnosti. On je zamolio Evu, koja danas živi u Indijani, da ga usvoji kao unuka, na šta je ova žena velikog srca i pristala.
– Ponosna sam što sam njegova baka. Volim ga i zaista mu se divim. Imao je tu potrebu da bude voljen, s obzirom da od svoje porodice nije dobijao ljubav, izjavila je Eva Mozes. Prema riječima autora Reljića, ideja o filmu se rodila 21. januara 2015. godine na 71. godišnjicu oslobađanja zloglasnog logora kada je sreo Rajnera i čuo njegov razgovor sa američkom svjetski poznatom TV kućom Si-En-En – rekla je Eve Mozes Kor.
Strašno je zamisliti šta će se desiti u budućnosti i zato je važno biti glas, a ne eho, jer u Drugom svjetskom ratu mnogo ljudi je stradalo jer je slijepo išlo za svojim dželatima ne vjerujući u to da će biti pogubljeni, podsjetio je Rajner Hes.
On je povodom 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom u Beograd došao povodom premijere filma „Enkel”, koji rekonstruiše njegov nesvakidašnji život sve do susreta sa Evom Morales Kor.
Rajner je unuk Rudolfa Franca Ferdinanda Hesa, koji je 16. aprila 1947. obješen u Aušvicu za ubistvo dva i po miliona Jevreja. Rudolf Hes je u Aušvicu organizovao industrijsko ubijanje Jevreja u gasnim komorama i krematorijumima, u okviru nacističkog projekta „konačno rješenje”, a u proljeće 1944, za 56 dana ubija 425.000 ljudi, žena i djece sa područja tadašnje Mađarske. U vrijeme Drugog svjetskog rata, Bačka je bila dio mađarske okupacione zone i te 1944., preko deset hiljada Jevreja sa njenih prostora odvedeno je u Aušvic, u sigurnu smrt.
Kao komandant Aušvica, Rudolf je sa porodicom živio u vili, pored logora, tako da su se Rajnerov otac Hans Jurgen i njegove tri sestre i brat igrali u dvorištu kuće, na samo 100 metara od krematorijuma u kojem su spaljivani ljudi.
Tako da se Rajnerov djed, nakon svakodnevnog ubijanja više od 10.000 ljudi „vraćao kući sa posla” i vodio „normalan porodični život”. Rajner Hes, unuk masovnog ubice, zapravo je tragična ličnost koja se bori sa duhovima prošlosti, kako bi zaštitio sopstvenu djecu i unuke od mračnog porodičnog nasleđa.
Kada je shvatio ulogu svog djeda, pobjegao je od kuće i prekinuo odnose sa porodicom. Rajner je tada imao 15 godina, ali ga je potpuno slomilo saznanje da je djed obješen 1947. godine zbog ubistva dva i po miliona ljudi, najviše civila, žena, djece i staraca. Kada je napunio 39, preživio je težak srčani udar i odlučio da se konačno suoči sa mračnim nasleđem djeda, porodice, kao i sa strahotama Holokausta i da krene u borbu protiv negiranja tog najstrašnijeg zločina u istoriji.
Čim je izašao u javnost, postao je najveći neprijatelj i izdajnik svog oca Hansa Jurgena i cijele porodice. Njegov otac, tri tetke i stric su kao djeca, tokom Drugog svjetskog rata, „normalno” živjeli u vili komandanta logora, na svega 100 metara od krematorijuma, u kojem su spaljivane žrtve njihovog oca i Rajnerovog djeda. Dvorište vile dijelio je samo zid logora, u kojem je ubijeno preko milion ljudi, a tamo sa te druge strane zida bila je i Eva Mozes Kor. Imala je deset godina kada je deportovana u Aušvic i zajedno sa sestrom bliznakinjom Mirjam, bila podvrgnuta nacističkim smrtonosnim laboratorijskim eksperimentima doktora Jozefa Mengela. Njih dvije su ostale bez roditelja i dvije starije sestre, svega pola sata nakon što su sišle iz stočnog vagona na „rampu za selekciju” u Aušvicu. Kada su stigli u najzloglasniji nacistički logor njemački oficir je upitao njenu majku Jafu da li su Eva i Mirjam bliznakinje. Kada je majka odgovorila potvrdno, djevojčice su odvučene od nje.
– Obje smo plakale kada su nas istrgli iz majčinih ruku. Nikada joj nismo rekli ni obično „zbogom”. Imala sam najbolju majku na svijetu, tužnim glasom se prisjeća Eva. Ona i njena sestra Mirjam su od tog trenutka tretirane kao parče mesa za eksperimentisanje. Svakodnevno su ih svlačili do gole kože i vodili glavnom doktoru, zloglasnom Jozefu Mengelu. „Anđeo smrti” je bio fasciniran genetikom blizanaca uopšte, pa su mu sestre Mozes savršeno odgovarale za njegova nehumana ispitivanja. Nekoliko puta je jednu od njih namjerno zarazio nekom bolešću, recimo tifusom, i zatim transfuzijom krvi zdrave bliznakinje liječio bolesnu, da vidi da li će preživjeti. Ukoliko bi jedna od bliznakinja preminula, to bi značilo da je eksperiment propao. Onda bi jednostavno ubio drugu kako bi vršio posthumne eksperimente da vidi šta je pošlo po zlu. Eva i Mirjam su jedva izbjegle takvu sudbinu. Mengele je Evu zarazio opakim koktelom virusa usled kojih se teško razboljela. Jednog dana je došao i rekao joj: „Imaš još dvije nedjelje života”. Eva je nekako uspjela da preživi, a kaže da joj je u glavi bila misao kako ne smije da umre, jer bi to značilo da će Mengele ubiti njenu sestru. Sestre su bile samo jedan od 200 parova blizanaca koji su preživjeli Aušvic, dočekavši dan kada je sovjetska armija oslobodila logor u januaru 1945. godine.
Poslije smrti Mirjam 1993, Eva je javno oprostila doktoru Mengelu za ono što joj je uradio. Naime, Eva je napisala knjigu o svojim iskustvima u Aušvicu, koja se zove „Preživljavanje Anđela smrti”, u njoj je na kraju napisala da „oprašta nacistima za sve zločine koji su počinili”. Svoj oprost nacistima objašnjava riječima da ne želi da do kraja života bude žrtva Aušvica. Svoj odnos sa Rajnerom, Eva objašnjava riječima: „Činjenica da je on Hesov unuk za mene predstavlja sjajnu osvetu! Hes ne može da uživa u svom unuku, ali ja mogu”. Međutim, unuk nadzornika Aušvica Rajner kaže da ne može i ne želi da oprosti svom djedu,koji je ostao vjeran nacističkoj ideologiji, nije pokazivao kajanje, a zločine je pravdao riječima da je samo radio svoj posao i izvršavao zadatke.
– Ne mogu da mu oprostim. Unio je teret sramote u naše živote. Pobio je toliko ljudi. Zbog njega svi nosimo težak krst na leđima. Stalno su mi govorili da je to sa Holokaustom obično pretjerivanje. Baba mi je kazala da djed ništa loše nije uradio i probala je da me odgaja u duhu nacionalsocijalizma. Dugo sam se borio sa tim prikrivanjem zločina u sopstvenoj porodici i na kraju sam doživio srčani udar i pao u komu. Posle toga sam odlučio da glasno govorim istinu, jer nisam mogao kao oni da se divim svom djedu zločincu kao da je heroj. Moj djed je počinio teške zločine. Mnogo ljudi je izgubilo život u Aušvicu. Danas sam se već navikao da me porodica i desničari širom Evrope mrze zbog mog djelovanja u javnosti, kaže unuk Rudofa Hesa, koji je 1946. godine uhapšen i odveden pred sud u Nirnbergu. Rajner Hes je danas na čelu organizacije „Footsteps team“ koja okuplja nacističke potomke koji su se suočili sa zločinima predaka. Politički se aktivira kad god je potrebno umanjiti uticaj nacionalističkih partija, a aktivan je i u kontaktima s preživjelim logorašima. Za reditelja Aleksandra Reljića Hes kaže da je „lud” koliko i on.
– Pustio me je da se predstavim u filmu. Da pokažem ko sam zapravo. Pričali smo mnogo pre nego što smo počeli da snimamo. Imao sam osjećaj kao da smo u timu. Bilo je to pravo otkriće za mene. Ekipa filma me je navela da ispričam ličnu dramu... U mom slučaju odlučnost u borbi protiv nacista i njihovih zlodjela je postala opsesija – kaže Hes.M.Nj.